Miris i okus; premda nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje, nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
Marcel Proust
Ovaj tekst nije samo oda Hrvatskom Zagorju i mojim neiskvarenim dječjim uspomenama. Svatko od nas ima svoj čarobni kolačić koji oživljava najljepša sjećanja.
Za onih jesenjih dana, kad te priroda zove da zajedno slavite šarenilo njene plodnosti uputili smo se u Hrvatsko Zagorje, točnije u Zlatar, u mjesto Donja Batina. Za većinu ljudi nepoznato mjesto s tristotinjak stanovnika, postalo je, zahvaljujući svom inspirativnom nazivu, zvijezda reklame za Ožujsko „Naša su mjesta zakon“. Zašto nam je trebalo toliko dugo da dođemo?, bilo je pitanje koje sam si cijelim putem postavljala. Možda je razlog tomu naša lijenost ili pak uštogljeni komfor 21. stoljeća koji zahtijeva televizor u svakoj prostoriji. Možda je kriv užurbani život u gradu, posao koji napravi da u petak nemaš snage za otići na cugu u kvart, novci koji uvijek fale ili dobro poznata fraza u Hrvata prije je bilo lakše. Samo možda. Kao djeca, dok je djed bio živ, često smo odlazili na selo. Vožnja u njegovoj bijeloj bubi bez radija mamila nas je da iz svega glasa pjevamo Lepe ti je Zagorje zelene, a velika rupa u podnožju auta bila je preteča današnjih klima uređaja, samo puno zdravija. Kad bi me netko tko nikada nije bio u Zagorju pitao da ga opišem u jednoj rečenici ona bi glasila: mjesto gdje je vrijeme stalo na najljepši mogući način. Satkano od bajkovitih brežuljaka s vinogradima i voćnjacima, mističnih šuma i zelenih livada, Zagorje uistinu krije bogatstva vrijedna divljenja. Zagorski bregi se moraju doživjeti svim čulima, a jesen je godišnje doba gdje mirisi, okusi i boje pričaju gotovo nestvarnu priču.
Koji su to mirisi, okusi i boje koji se nikada ne zaboravljaju? Svatko od na ima svoj način prizivanja uspomena, a mom slučaju hrana je oduvijek bila najjači medij.
Minute u kojima fizički uživamo u hrani su prolazne, ali ono što ostaje je sjećanje, neizbrisiva kolektivna veza s prošlošću. Zagorska juha, vrganji s jajima, mlinci s peći na drva, purica, štrudla od jabuka i bučnica samo su neki od dragulja ovoga kraja, koji uvijek iznova prizivaju najljepša sjećanja.
Dan je bio u najmanju ruku inspirativan. Lijepo je vratiti se korijenima, i biti ponosan svojim precima. Upravo njima u čast odlučila sam spremiti ove recepte. Iako je bezbroj bakinih recepata uz koje sam odrasla, ovaj put sam odlučila Hrvatsko Zagorje predstaviti kroz zagorsku juhu i zlevanku. Jednostavnost pripreme i nepretencioznost ovih recepata predstavljaju Zagorje na najbolji mogući način. Ali kao što sam rekla na početku, ovaj tekst nije samo oda Hrvatskom Zagorju. Nekoga će možda potaknuti da zaviri u obiteljski album, u staru kuharicu svoje bake, skine prašinu s djedovog alata ili odlučno kaže
Danas nema mjesta za ono možda!
